Dunav su nam – barem je nekad bilo tako – spominjali već u nižim razredima osnovne i odmah bi nam rekli da izvire u Schwarzwaldu te da ta pomalo strašna i još više gruba riječ znači Crna šuma. I prođe otad ne trinaest već bog zna koliko Bajrama, a ja tek sad doznah da se Dunav ne rađa u nekakvoj gustoj crnogoričnoj šumetini nalik Perućici, kroz koju se jedva može proći, već u pitomom mjestašcu u Baden-Württembergu za koje bi se, da nije toga, teško čulo dalje od okolnih općina.

Gradić broji malo više od 22 000 žitelja i – po svemu tako izgleda – ne pati od potrebe da ikad postane velegrad. Staro gradsko središte dosta dobro je sačuvano pred naletom moderne arhitekture, a za novo se našlo mjesta podalje od središta. Kao i obično kad stignem u mala mjesta, najprije pravim krug, iz auta je najlakše skicirati nekakav okvirni plan obilaska. Parking pored gotičke crkvice svetog Sebastijana djeluje kao najbolje mjesto za podizanje ručne kočnice i prelazak na nožnu turu.

Crkvica je i prva „meta“ mog foto-aparata, točnije tabla na kojoj stoji da je podignuta 1614., tri godine nakon što je nekakva epidemija, a vjerojatno je riječ o kugi, u gradu napravila katastrofu. Baš kao što se radilo po Dalmaciji, Primorju ili Istri, a i u nekim drugim katoličkim krajevima, podignuta je kapela u čast Gospi te svetim Sebastijanu i Roku. Ne znam gdje su u ovom slučaju nestali Gospa i Rok, a ostao samo Sebastijan, ali na tabli piše da su prvotno i oni bili zaštitnici crkve i puka te da su bočni oltari posvećeni 1623. godine. Inače je zanimljiva što joj mali toranj ide iz krova, a toga kod nas ima samo na starim džamijama.

Do središta gradića, pješačke zone, blizu je. Dotle ću u niši jedne ni po čemu posebne kuće - ovdje su sve kuće lijepe - vidjeti kip za koji na prvu pomišljam da je Gospin, ali me natpis ispod kipa razuvjerava: to stanovnici gradića 1885. godine mole svetu Elizabetu da zaštiti njihovu djecu, a povod je to što je u kući neko vrijeme živjela princeza Elizabeta von Fürstenberg. Dok nastavljam ka zgradi liceja, pomišljam da su postavljači ploče vjerojatno malo pretjerali, ta otkud princeza u ovako malom gradu, a Elizabete, i sveta i princeza, ishlapit će iz misli čim stupim na trg.

M.J. | Bljesak.info / Zdenac budala

Nasred trga je, naime, zdenac s likom Hansela, drvenog kipa mladića koji se spremio za sudjelovanje u pokladnom karnevalu. U Njemačkoj ovakve zdence nazivaju zdencima ili bunarima budala, a karnevali su, znamo, doba kad ljudi „pobudale“. Ovdašnji Hansel ili, po naški, Ivica odjeven je u šarenu žensku odjeću, a brkovi sugeriraju da je ipak muškarac. Oko vrata mu zlataste kugle što se spuštaju do pasa, a na ruci krčag. Ivica zamišljen, odsutnog pogleda. Zdenac budala u Donaueschingenu jedan je od najstarijih u jugozapadnoj Njemačkoj i vjerojatno jedini takav koji je postavljen u samo središte, drugdje uglavnom stoje na nekom od sporednih, manjih trgova. Na stupu koji drži Ivicu isklesane su nasmijane dječačke figure isplaženih jezika. Kasnije ću u nekim izlozima, iako je vrijeme ovogodišnjeg karnevala davno prošlo, vidjeti maske i likove ljudi obučenih u karnevalske kostime. Na drugom kraju trga stup na čijem vrhu ptice kljucaju vodu ili zoblju žito, a u dnu stoji da je 1989. postavljen u povodu 1100 godina od prvog spomena mjesta.

Iako je grad mali, spomenika ima još nekoliko. Jedan, opet na fontani, prikazuje dvojicu dječaka kako u igri zajednički zatežu uzde grivastog konjića ne višeg od njih. Otkud konjiću rogovi, to bi vjerojatno, da prije 90 godina nije umro, znao reći samo autor, poznati kipar Wilhelm Sauer, a ne bih morao ni (uzaludno) pogađati šta predstavlja životinja na postamentu fontane što drži dječake i konja. Izdaleka na neki čudan spomenik nalikuje i stablo nekog drveta iz nekog razloga, bit će za ukras, zamotano u gustu mrežu.

M.J. | Bljesak.info / Orkestar i dirigent :)

Ima spomenika još, ali ću o njima kasnije, a ovdje ću se zadržati pred onim postavljenim ispred nove Gradske kuće, odnosno zgrade gradske uprave. Oni koji su čitali Thomasa Manna odnosno njegovog Doktora Fausta sjetit će se da je u tom maestralno ispisanom štivu Donaueschingen označen kao „središte nove glazbe“. Veliki pisac osjetio je da se događa nešto veliko nakon što je princ Max Egon II., još jedan od roda Fürstenbergovih, i sâm glazbenik, 1921. godine u gradiću utemeljio društvo za promicanje suvremene glazbe te „Donauešingenske glazbene dane“. Na manifestaciju su pozivani, a i danas je tako, brojni predstavnici europske glazbene avangarde. Podsjetnik na to je upravo spomenik ispred gradske kuće: petero ih je, četiri muškarca i jedna žena, bit će da izvode valjda najpoznatiji valcer na svijetu, Straussov Na lijepom plavom Dunavu ili možda Valove Dunava Iona Ivanovicija, a sve to na podiju čijim uskim dnom protječe tanki curak vode. Nepozvan se stavljam u ulogu dirigenta, ko zna što će se sve naći na repertoaru, možda se i Dunav zacrveni :) Sad mi je, kao prije za karnevalske maske, jasno zašto u nekoliko izloga vidjeh puno figura glazbenika, ovo je i grad glazbe. Pred Gradskom kućom je mali spomenik nekoj postrojbi iz Velikog rata, a na zidu dvije spomen-ploče; na jednoj Matteottijev i Goetheov citat, a druga podsjeća na posjet njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera 1985. godine.

Rekoh već, ovdje su sve kuće lijepe. I posebne, gotovo da nema običnih. Vidljivo je to već po bojama, a pogotovo po tornjićima i kao rijetko gdje urešenim balkonima, često izrađenim na drugdje nestandardnom dijelu, na sastavu zidova, a da se i na „običnim“ kućama može napraviti „čudo“, dokazuju slučajevi gdje se do toga, naknadnim zahvatima, došlo u novije vrijeme.

I pored svega, ovdašnjim gradskim ocima kao da nikad nije dovoljno zanimljivosti i ljepote pa je samo dodaju. Vjerojatno je na tom fonu nastala i ideja o uređenju geološkog parka. Nije to možda neko strašno veliko zadovoljstvo za oči, samo ravni zeleni plato s razbacanim kamenjem. Ko se ne približi, neće ni doznati o čemu je riječ, ali koga zanima geologija, ovdje će biti na svom. U središtu je neka vrsta „kamene karte“ šireg područja, a sve je ilustrirano komadima granita, gnajsa, mušelkalka, kao i stijenama što pokazuju određena geološka razdoblja, juru, trijas i druga. Ukraj parka još jedan spomenik, na fontani je sada, u metalnoj rešetki, žena s djetetom u naručju.

Pored geološkog parka vodi duži put ka Janjećem trgu, drugom središtu grada, nešto novijem od trga s karnevalskim Hanselom. Usput se prođe i pokraj evangelističke crkve, podignute prije 106 godina u historicističkom slogu. Zaključana pa samo mogu produžiti. U blizini je i tabla s tekstom i slikom zgrade nekad nadaleko poznate Slane banje, srušene 1949.

M.J. | Bljesak.info / Spomenik Saitu Mokichiju

Elem, može se na dvije strane, u park i prema izvoru Dunava. Prije toga je, na obali, spomen ploča na njemačkom i japanskom jeziku, a glavna ličnost je Saitō Mokichi (1882.-1953.), japanski liječnik, puno poznatiji u pjesničkom svijetu, dobitnik najvećih japanskih i brojnih međunarodnih književnih nagrada. Posjetio je 1924. godine izvor Dunava i o tome te o cijelom putovanju napisao oveći esej iz kojeg su Japanci doznali sve bitno o Dunavu i Donaueschingenu. Naravno da su vrijedni Nijemci preveli Mokichijev zapis na njemački, a između njegove rodne Kaminoyame i Donaueschingena uspostavljeni partnerski odnosi. Usto je šetalište nazvano po njemu pa otud i nesvakidašnja spomen-ploča.

Za dalje izbor pada na park. Ispred ulaza je zgrada muzeja, a ispred nje ona novovjeka apstraktna umjetnička djela, kakvih se našlo i na nekoliko mjesta u gradu, a vidjet ću ih kasnije i u parku. Park, fino stoji na tabli pored ulaza, pripada – opet! – obitelji Fürstenberg! Rubom parka teče rječica Brigach, a s druge strane se u nju ulijeva potočić. Iznad mjesta gdje se sastavljaju mala četvrtasta građevina nalik antičkoj, Dunavski hram. Izgradio ga je prije 109 godina, po nalogu njemačkog cara Wilhelma II., znameniti arhitekt Franz Schwechten. Park ima početak, ali kraja mu se ne nazire. Šetnice, jezerca, mostići, kipovi, i tek poneki šetač. Na drugoj obali se s nekoliko mjesta, mada prizemlje i dvorište zaklanja šiblje, fino vidi impozantni barokni dvorac. Izgrađen je još 1723., kad su – evo ih opet! – Fürstenbergovi odlučili preseliti svoje sjedište u Donaueschingen. Računam da ću, nakon što shvatim da park stvarno nema kraja ili bi do kraja trebalo potrošiti pola dana, naći mostić koji vodi do dvorca. I nalazim ga, ali na njemu i zaključanu kapiju, budući da je, kako stoji u obavijesti, dvorac privatno vlasništvo. Treba li uopće reći da su opet u pitanju Fürstenbergovi?

To znači da se trebam vratiti nazad, pa preko mosta ka Janjećem trgu. Na središnjem dijelu trga trokatnica, na čijem pročelju se kočoperi sveprisutno prezime Fürstenberg. Ispred zgrade velika barokna fontana s kipom žene što je upravo napela strijelu, a pored nogu joj pas; sličan motiv vidjeh na još nekoliko mjesta u gradu, ali tek sad shvaćam da je to znamen poznate obitelji. Na kićenom natpisu ispod nogu žene potpisala se 1904. godine princeza Viktoria Luise. Na platou ispred fontane reljefna karta Schwarzwalda.

M.J. | Bljesak.info / Janjeći trg

Malo je obitelji s toliko dugom poviješću kao što je imaju Fürstenbergovi. Pripadaju najstarijem europskom plemstvu, a za njih se zna još od 11. stoljeća, kada su, kao grofovi Uracha, gospodarili na Albu i području srednjeg toka Neckara. Ženidbenim vezama su se orodili s brojnim drugim plemićkim obiteljima iz nekoliko država, stvorili moćne poslove i posjede, preživjeli sve političke mijene njemačke države, uključujući i Hitlerovu vladavinu, i evo ih, 1000 godina poslije, i dalje u Donaueschingenu. Zaista impozantno! Imaju još nekoliko dvoraca, a poznati su afirmatori, mecene pa i akteri umjetnosti i kulture uopće, te uz to sudjeluju ili su pokretači brojnih humanitarnih akcija. Donaueschingen su njihovi preci kupili još 1488. godine i nije čudo što se svako malo naiđe na njihovo prezime i grb.

Naravno da su bili glavni i u gradnji za ovako malo mjesto velike katoličke crkve svetog Ivana Krstitelja. Barok, podignuta od 1724. do 1747. godine, dva tornja. I sad se brinu za nju, pa je posljednju obnovu, 2007.-2009. godine, financijski osigurao Heinrich Fürstenberg. U prizemnom dijelu do ulice kripta s likovnim prikazom Isusa dok se zahvaljuje Ocu za povratak iz svijeta mrtvih, dva svetačka kipa omeđuju ulaz u dvorište, na pločniku otraga crkve velika Isusova glava s uhom punim kišnice, a dvometarski kip zaštitnika crkve, izrađen još 1741. godine, stoji uz bočni zid. Iznad ulaza bogato izveden plemićki grb, a s platoa se opet vidi dvorac i druga, posjetiteljima nedostupna strana parka, još pomnije uređena od dijela kojim sam prošetao.

Crkva prozračna, puna svjetlosti, pa bjelina zidova udara u oči. Barokna klasika sa svecima visoko, pod stropom, puno mramora i nešto drveta, puno spomen-ploča i natpisa. Dvije stvari mi ostaju nepoznanica, a prva je kip rasijanog lika dječačkog lica. U bijeloj je haljini sa zlatnim obrubima, a kosu mu okružuje pomalo hipi oreol od zlatnih iglica, kao kad djeca za Dane kruha zabodu u kruščić stotine čačkalica pa naprave ježa. Ne piše ko je, a baš bih volio znati, i to i otkud on ovdje. Druga stvar je nešto što nisam vidio ni u jednoj crkvi, a posjetio sam ih na stotine: na granama drveta života, posljednjih desetljeća čestog motiva u crkvama, „obješeni“ su - nevjerojatno - simboli horoskopskih znakova! Katolička crkva i njen nauk su se, koliko znam, uvijek protivili „mjerenju“ ljudi kroz horoskope, a ovdje, eto, sasvim druga priča :-O

M.J. | Bljesak.info / Crkva u izvoru Dunava

S platoa ispred crkve se, iz gotovo ptičje perspektive, vidi i velika okrugla mramorna fontana, posebna jer se u njoj rađa Dunav i s tog mjesta polazi na putovanje dugo – stoji tako na zidu uz fontanu – 2840 kilometara, mada je ta brojka u enciklopedijama veća za 17 kilometara. Službeno je tako, nekad je neko odredio da je baš ovo glavno vrelo, makar se već desetljećima oko toga vode rasprave, budući da se voda iz fontane kod Dunavskog hrama ulijeva u rječicu Brigach, koja se usto spaja sa rječicom Breg. Simbolika dunavskog izvora je, međutim, ovdje, u parku dvorca Fürstenbergovih.

U fontani se, makar je površina vode djelomično prekrivena zelenkastim naborom, lijepo vidi vrelo, voda izbija okomito u odnosu na površinu tla, pa kroz oveću rupu polazi put Crnog mora. Na Janjećem trgu već vidjeh crnu mramornu ploču s kartom toka Dunava, pored koje su popisana veća mjesta kroz koja Dunav protječe: Beč, Bratislava, Vác, Budimpešta, Beograd i Bukurešt. Kontam, mogao se Vác zvati i drugačije pa da svi budu na B, a ne znam, iskreno, ni otkud gradić u društvu sve samih prijestolnica?! Pored stepenica kojima se posjetitelji spuštaju do fontane još jedna tabla s kartom toka, ovdje i s prikazom država kroz koje protječe. Iznad fontane kip, izgledaju mi kao smjerna majka, raspusna kćerka i igrom zabavljeno dijete, a društvo im, svaka za sebe, pravi i nekoliko vodenih vila dugih pletenica. Po pločama oko fontane opet horoskopski znaci! E pa - baš svašta!

Dunav je, osim već spomenutim Straussu i Ivanoviciju, bio inspiracija i mnogim drugim umjetnicima, od Ovidija, preko Pétera Esterházyja, pa Josipe Lisac, Baneta iz „Garavog sokaka“ i onog delije što „pevao bi curama što rastu kraj Dunava i mahao belim lađama“. Uz Dunav su se razvile – sjetimo se samo Lepenskog vira i Vučedolske te Vinčanske kulture – neke od najstarijih europskih civilizacija. Dunav je stoljećima bio granica Rimskog carstva. I sad ja, što bi reci Meša Selimović, „mali čovjek koji je (bio) zaboravio da je mali“, stojim ovdje, gdje se rađa nešto tako veliko! Nema, vjerujem, čovjeka kojem će trebati više od nekoliko sekundi da – ako je bio ne znam koliko zabrazdio u vlastitu veličinu – kad se nađe ovdje, ponovno shvati koliko je mali!